Croatia

Authored by

Organization

ZaMirNET

Uvod

Reorganizacija hrvatskog medijskog krajolika počela je u ranim 90-tim godinama prošlog stoljeća, paralelno sa tranzicijom iz socijalističkog u demokratski politički sustav i liberalnu tržišnu privredu. Ipak, izgradnja zakonodavnog okruženja koji omogućuje slobodne medije, imajući u vidu autoritarnu prošlost, veliki je poduhvat. Kriminalizacija novinarskog rada, uključujući i zakone o defamaciji i kleveti, uglavnom se smatra direktnom prijetnjom po medijske slobode. U 2011. godini, vlada je predložila izmjene Krivičnog zakonika koje uključuju najstrožije kazne za počinjenu klevetu, uključujući i zatvorske kazne. U isto vreme, rupe u postojećem pravnom sustavu mogu se posmatrati kao pokušaji ušutkivanja građanskog društva. Na primjer, novouspostavljena Agencija za elektronske medije [ Agencija za elektronske medije osnovana je 2009. godine, po Zakonu o elektronskim medijima (OG153/09)], regulatorno tijelo na polju elektronskih medija, finansira Fond za promociju pluralizma i različitosti u elektronskim medijima sa 0.5% ukupnih bruto godišnjih prihoda iz prethodne godine svih provajdera medijskih usluga koji nude radio i televizijske medijske usluge. Sa druge strane, web stranice - glavna publicistička platforma za organizacije građanskog društva - ne mogu aplicirati za sredstva iz tog fonda.

Političko okruženje

Ustav Republike Hrvatske [OG 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 55/01] garantira slobodu izražavanja i slobodu štampe. Ustav zabranjuje cenzuru, a novinari imaju pravo izvještavati i pristupati informacijama. Ustav također garantira pravo ispravke ako su zakonska prava prekršena objavljenim vijestima.

Rad hrvatskih medija reguliran je Zakonom o medijima [OG 163/03, 59/04], Zakonom o elektronskim medijima [ OG 153/09], Zakonom o Hrvatskoj Radio-Televiziji [ OG 137/10] i Zakonom o pravu na pristup informacijama [ OG 172/03, 144/10, 37/11, 77/11]. Zakon o medijima i Zakon o elektronskim medijima potvrđuju garancije za slobodu izražavanja i slobodu medija. Zakon o medijima također obavezuje vladu na stimuliranje i zaštitu pluralizma i različitosti medija putem financijskih programa i intervencijama iz državnog proračuna. Što se tiče pravila građanskog novinarstva, Zakon o elektronskim medijima regulira elektronske publikacije i zabranjuje govor mržnje kao i sadržaje koji vrijeđaju ljudsko dostojanstvo, koji sadrže nemoralne i pornografske sadržaje ili mogu ozbiljno ugroziti fizički, mentalni ili moralni razvoj maloljetnika.

Rad medija je također indirektno reguliran Krivičnim zakonikom i Građanskim zakonikom, u odredbama koje se tiču defamacije i klevete.

Izazovi sa kojima se suočava sloboda medija u Hrvatskoj

Postojanje slobodnih i neovisnih medija uglavnom se smatra ključnim za demokratsku vladavinu. U svojoj nedavnoj povijesti, Hrvatska je iskusila većinu problema sa kojima su se susreli mediji svih post-socijalističkih država: autocenzura, pritisak oglašivača i političkih grupacija, prijetnje usmjerene ka novinarima a naročito ka istraživačkim novinarima, kriza javnog radijskog i televizijskog emitovanja, korištenje govora mržnje i nacionalističkog jezika, itd. U zadnjem izvještaju Freedom House-a o slobodi štampe iz 2011. godine, Hrvatska dijeli 85. mjesto na globalnoj rang listi o slobodi štampe sa Burkina Fasom (od ukupno 196 država obuhvaćenih izvještajem). Hrvatska je dobila status "djelimično slobodne" države po pitanju zakonodavnog, političkog i privrednog okruženja.

Mada zakonodavni okvir osigurava slobodu izražavanja, još uvijek se osjećaju politički i korporativni pritisci. Na primjer, u februaru/veljači 2009. godine, Ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko pokrenuo je krivičnu prijavu protiv novinara i blogera Željka Peratovića zbog "širenja informacija koje bi mogle uznemiriti stanovništvo", nakon što ga je Peratović optužio za ometanje istrage o smrti jednog svjedoka na suđenju za ratne zločine. Prema Freedom House-u, zakonsko uznemiravanje Peratovića nastavilo se u 2010. godini

U aprilu/travnju 2010. godine, zagrebačka policija pretražila je stan poznatog blogera Marka Rakara, a njega zadržala na ispitivanju nakon što je Rakar objavio procurjelu listu registriranih branitelja na svom blogu. Prema Human Rights Watch-u, “vlada se odupirala svim naporima za objavljivanje liste na kojoj se, prema aktivistima građanskog društva, nalaze imena ljudi koji su prevarom stekli pravo na braniteljske mirovine"

Dalje, promjenama Krivičnog zakonika predloženim u 2011. godini predlaže se da novinari koji su proglašeni krivim za djelo klevete mogu biti osuđeni na kaznu zatvora u trajanju do jedne godine i novčanom kaznom koja je jednaka godišnjoj novinarskog plaći.

Primjer blogera Damira Fintića koji je bio osuđen na kaznu zatvora zbog komentara objavljenog na njegovom blogu1 2005. godine, podvlači potencijalni uticaj kriminalizacije defamacije i klevete na nove medije - naročito kada se zakoni zloupotrebljavalju od strane vlade koja se osjeća ugroženom. Kritički komentar na njegovom blogu odnosio se na post o vukovarskom gradonačelniku Vladimiru Štenglu i njegovoj supruzi, a osoba koja je komentirala na Fintićevom blogu pisala je kritički o okolnostima jedne kupovine nekretnina od strana obitelji Štrengl [www.croatiablognews.com/croatian-first-european-blogger-to-goto-prison]

Zatvorske kazne za klevetu ukinute su 2006. godine, ali se ponovo javljaju u novom prijedlogu zakonskih promjena, izazivajući žestoke reakcije novinara i međunarodnih watchdog organizacija za slobodu štampe, koji smatraju da bi se vlada morala osloniti na građanske umjesto na krivične pravne lijekove. Zdenko Duka, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, upozorio je da se, prema predloženim izmjenama, istinitost iznesenih tvrdnji ne prihvata kao argument obrane od prijave za klevetu i da novinari mogu biti kažnjeni za izvještavanje o stvarima koje se smatraju protivnim interesima javnosti.

Na kraju je ministar pravde najavio da će prijetnja zatvorskom kaznom biti izbačena iz nacrt-zakona o defamaciji i kleveti.

Osim zakonskih odredbi koje eksplicitno ciljaju ka određenim medijskim sadržajima, postoji indirektan uticaj koji se može postići putem materijalnih pravila i njihove primjene. Trenutno postoje određeni nedostaci u medijskoj regulativi, naročito u smislu statusa neprofitnih elektronskih publikacija organizacija građanskog društva. Agencija za elektronske medije vodi registar provajdera audio i audiovizualnih medijskih usluga i usluga elektronskih publikacija. Prema Zakonu o elektronskim medijima, Agencija se finansira sa 0.5% ukupnih godišnjih prihoda svih provajdera medijskih usluga koje vrše i nude audio i audiovizualne medijske uslugu u prethodnoj godini.

U 2011. godini, Agencija je obavjestila organizacije građanskog društva koje vode neprofitne online novine da su i one podložne toj dažbini. Najava je došla kao iznenađenje i organizacije nisu mogle isplanirati taj trošak u svojim proračunima. Većina neprofitnih medija finansira se putem grantova za koje važe stroga finansijska pravila donatora, a pri tom nemaju nikakvih prihoda od oglašavanja, uglavnom zbog nedostatka interesa na strani oglašivačke industrije. To znači da svaka dodatna dažbina koja nije uključena u proračunu utiče na održivost medija građanskog društva.

Agencija za elektronske medije regulira radio i televizijsko emitovanje, ali i rukovodi Fondom za promociju pluralizma i različitosti u elektronskimi medijima. Resursi tog Fonda usmjereni su ka stimuliranju proizvodnje programskih sadržaja za objavljivanje na elektronskim medijima (televiziji i radiju) na lokalnom i regionalnom nivou, koji su od javnog interesa i osobitog značaja. Ipak, online novine koje vode organizacije građanskog društva ne mogu aplicirati za sredstva iz tog fonda. Imajući u vidu činjenicu da online novine građanskog društva ne mogu dobiti koncesiju, ostaje nejasno zašto bi neprofitne organizacije trebale plaćati radnu nadoknadu Agenciji.

U intervjuu za Liderpress, Damir Hajduk, član Vijeća za elektronske medije, priznao je pogrešku i najavio javnu debatu o kriterijima za registraciju elektronskih medija. Dodao je da neprofitni portali i blogovi sa nekoliko suradnika neće morati plaćati nadoknadu - osim ako ne objavljuju medijske informacije namjenjene široj publici od one koje trenutno imaju(!).To objašnjeje izazvalo je dodatnu konfuziju zato što, prema Zakonu o elektronskim medijima, elektronske publikacije uključuju uređivane web stranice i/ili portale koji objavljuju elektronske verzije članaka iz štampe i/ili medijske informacije koje su već dostupne široj publici. Javna rasprava o kriterijima za registraciju održana je u martu/ožujku 2011. godine, a krajnji rok za plaćanje nadoknada Agenciji bio je u maju/svibnju 2011. godine. U vreme pisanja ovog izvještaja [ 2 septembar/rujan 2011. godine], nova verzija kriterija za registraciju nije bila dostupna na internetskoj stranici Agencije.

U isto vreme, neke druge pravne norme se ne primjenjuju na pravi način, kako pokazuje MEDIADEM-ov izvještaj za Hrvatsku [Popovi ć, H., Bilić , P., Jelić, T. and  Švob-Đ okić, N. (2010) Media policies and regulatory practices in a selected set of European countries, the EU and the Council of Europe: The case of Croatia, MEDIADEM. ] . Na primjer, Hrvatska ima zakonsku obavezu stimuliranja i zaštite pluralizma i različitosti medija potporom iz državnog proračuna. Od 2005. godine do danas, bila je obavezna stimulirati programe lokalnih i regionalnih medija, kao i medija namjenjenih informiranju osoba sa posebnim potrebama. Trebala je uspostaviti nove štampane medije, naročito lokalne i neprofitne medije, i poduprti medije koje izdaju nevladine organizacije. Na žalost, država nije provela tu obavezu, prema izvještaju MEDIADEM-a, što zbog nedostatka novca, što zbog veoma slabog interesovanja javnosti za te medije.

Mada se informativni internet portali građanskog društva ne mogu takmičiti sa korporativnim informativnim internet portalima na polju dostupnih resursa za proizvodnju sadržaja i broja posjetilaca, oni promoviraju javne interese koji su često marginalizirani od strane državnog ili privatnog sektora. Internet novine građanskog sektora neće imati mnogo posjeta ako ne budu imali resurse potrebne za osiguranje kvalitetnih proizvoda na dnevnoj osnovi. Čak i vodeće komercijalne internet novine u Hrvatskoj sadrže premalo vijesti u poređenju sa reklamama, pričama iz svijeta zabave i "lifestyle" tekstovima u uslovima u kojima vlasnici pokušavaju preživjeti recesiju. Izvještaj MEDIADEM-a kaže da politička i privredna kriza također potiču jačanje interesa političkih elita za medije, dok se mediji više oslanjaju na javne izvore financija i javne fondove. Izvještaj zaključuje da je u takvom kontekstu, teško održati alternativne i kritičke diskurse.

Zaključci

Demokratija zahtjeva medijski sustav koji ljudima osigurava širok opseg mišljenja i analiza, koji pomaže debatu i promovira odgovornost nosilaca moći javnosti.

U procesu demokratizacije, koncept zakonski poticajne sredine koja podržava slobodne i neovisne medije od ključnog je značaja. Ne radi se samo o specifičnim zakonima, već o institucionalnim strukturama koje provode te zakone, uključujući pravosuđe i regulatorne agencije. Tokom pregovora o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, hrvatsko medijsko zakonodavstvo ocjenjeno je kao potpuno harmonizirano sa europskim medijskim standardima i pravnom stečevinom (acquis communautaire). [ Wikipedia definira acquis communautaire  kao “prikupljeno zakonodavstvo, pravna dokumenta, sudske odluke koje čine tijelo pravnog sustava Europske Unije.] Ipak, neusaglašenost postojećeg zakonodavstva i prakse jasno pokazuje da zakonodavne promjene nisu utemeljene na koherentnim medijskim politikama usmjerenim ka davanju podrške slobodnim i neovisnim medijima, već odražavaju promjenjive odnose različitih uticaja i interesa. Na primjer, izgleda da vlada zapostavlja medije koje vode organizacije građanskog društva po pitanju mjera za ohrabrivanje njihove produktivnosti. Sa druge strane, nisu bili zapostavljeni kada su primjenjivani zakonski instrumenti za represiju nad slobodom govora.

Sljedeći koraci djelovanja

Mada broj korisnika interneta u Hrvatskoj raste, a mediji su lako dostupni na internetu, uključenost građana u proizvodnju sadržaja ostaje na niskom nivou. U kontekstu tranzicijskog društva, gdje nivo svijesti o vrijednosti i funkcioniranju slobode govora i njenog praktikovanja od strane građanstva je na niskom nivou, to nas ne bi trebalo iznenaditi. Također, ne smijemo zaboraviti da su u 1990-tima, aktivnosti građanskog društva smatrane opasnim kada nisu bile u skladu sa državnim politikama.

Te okolnosti traže od organizacija građanskog društva, kao i od profesionalnih novinarskih udruga, da obrazuju građanstvo o ulozi koju neovisni mediji igraju u društvu. Također je bitno ojačati suradnju između profesionalnih novinara i aktivista građanskog društva kako bi uticali na pripremu medijskog zakonodavstva tako da ono osigura slobodu javnog izražavanja.